Infernos
Jedna kratka o depresiji
Depresija...zvuči poznato, zar ne? E pa nije...Svi vi koji mislite da ste u depresiji zato što vam je uvenula biljka, ili ste pričepili nožni palac, nemate pojma. Evo, dat ću vam malu definiciju depresije...Depresija je emocionalno stanje u kojem prevladavaju emocije tuge i očaja, te osjećaji obeshrabrenosti, bespomoćnosti, bezvrjednosti, utučenosti. Spada u poremećaje raspoloženja, a najčešće je povezana s drugim psihičkim poremećajima i medicinskim stanjima, te se javlja ili kao jedan od simptoma drugog psihičkog poremećaja, ili kao posljedica nekog medicinskog stanja ili psihičkog poremećaja. Dakle, u najvećem broju slučajeva, depresija je sekundarna posljedica nekog drugog stanja. Naravno, depresija može biti i primaran problem, tj. nije nastala kao posljedica gore navedenih stanja. Kod osoba koje pate od depresije javljaju se i nesanica, gubitak teka, smanjenje ili potpuni gubitak libida, gubitak tjelesne težine, nedostatak energije, tjeskoba, nemir, teškoće sa koncentracijom, suicidalne misli, te gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti. Sve ove simptme proživljavaju svi ljudi u trenutcima razočaranja, gubitka voljene osobe, opterećenja, i td. Zanimljivo? A to nije ništa...
Sada govorim iz svoje perspektive, jer i sama imam dijagnozu depresije. Misliš da si sam...jednostavno ne želiš više živjeti. I sve se čini tako daleko, nestvarno. Što bi se dogodilo da te nema? Ništa, evo, baš ništa...nitko ne bi ni primjetio, jer, daj, istinu na sunce - nitko i ne zna da ti postojiš...da dišeš...da voliš i patiš. Nikoga i ne interesira. I ti odjednom ostaneš sam, zatočen u polumraku vlastitoga uma i razmišljaš...o ljubavi, boli, lažima...o svemu što te čini čovjekom. A ta čovječnost se svakim danom sve više i više gubi. Postaneš čudovište...sposoban samo za mržnju, bol, i patnju. Svi rade protiv tebe...pa, očito je. Smiju ti se iza leđa, a svi oni koji su ti najviše potrebni napuste te. Pitaš se čemu sve to...tražiš razloge, odgovore, opravdanja...Zar ne postoji ni jedna osoba koja je sposobna voljeti ono što se nalazi iza oklopa, iza čudovišta? Ne, jer to znači da bi trebala prihvatiti i zvijer u tebi...tvoje strahove i žudnje...A ljudi nisu stvoreni da vole. Stvoreni su samo da bi ti nanijeli bol, što veću, što jaču...Natjeraju te da pomisliš da sunce više nikada neće izaći za tebe. Da nikad više nećeš voljeti, vjerovati... Svaki put kada udahneš da bi održao ono malo života koje ti nisu oteli osjećaš kao da te probada nož...Osjećaš se kao da kradeš tuđe vrijeme, tuđe snove i želje...Ništa više ne pripada tebi...osim tvojeg tijela. Materijalnog tijela, onog tijela koje želiš napustiti samo zato da prestane bol. I tama u koju sve dublje toneš. I sve je crno...nema izlaza. Gubiš se, guši te težina misli koje ti se motaju po glavi. Samo da prestane...sve...samo da prestane. Bol...i ta užasna težina...Samo što se ne slomiš, samo što ne poklekneš i prepustiš se. Pa zar nije tako i najbolje? Pustiti sve da ode...i nestane. A ti i dalje ostaješ zatočen u svom mračnom i izopačenom umu, umu manijaka, čudovišta.... I sve gledaš kroz crne oči ludila...Oči depresije...
Čemu sve to?
Ok...nije da sam danas posebno destruktivno nastrojena...ali...Ono, ne kužim tu spiku sa ljubavi...Čemu sve to? Ono, zaljubiš se, sve je divno krasno, ne jedeš, ne spavaš, samo misliš o toj osobi...I onda na kraju budete zajedno...A tada sve krene nizbrdo. Gdje si bio? Tko ti je ova? Tko te to zvao? Opet si požderala svu čokoladu, misliš da te pms pravda? Ti mene više ne voliš! Ne, TI MENE više ne voliš! I onda prekinete pet, šest, sedam, osam puta, opet budete zajedno, pa to funkcionira par dana, pa opet svađe, prekidi...I na kraju sve završi tako što jedna strana ostane slomljenog srca a druga počini samoubojstvo ili se nekontrolirano počne ševiti sa svime što hoda. I sad vi meni recite što je tu normalno? I, da...kad čitavo sranje prođe, ti onda staneš ispred ogledala i zakuneš se da nikad više nećeš nikome pokloniti srce, da se nikad više nećeš zaljubiti...I onda opet, sve ispočetka. Dođe zgodan dečko (ili zgodna cura)...i gotovo! Ah, na kraju sve završava suzama...Mislim, svaka čast onima koji su uspjeli održati vezu, bez obzira na sve...Mislim, ljubav boli, to svi znaju...a mi se uporno zaljubljujemo. Majka priroda očito ima jako sjeban smisao za humor, kad je ovo toliko zabavlja. I, sad neka mi netko kaže...čemu sve to jebote?
E, inače...DISTURBED svira u Zagrebu 10.6. i nikakva jebena sila me neće zaustaviti da odem tamo...pa da mi je to i posljednje što ću u životu učiniti, ja idem tamo
.
P.S. Ne dopustite da vas ljubav sroza, jer vam uvijek ostaje rock'n'roll (i sex, naravno
)! Love, sex & rock'n'roll baby
I'm baaack!!!
Ei...evo, dugo me nije bilo, bila ja u depri...što je najviše bilo prouzrokovano jednim dečkom...ma, nema veze, osvetit ću se ja njemu već...bitno je da sam sad ok, super se osjećam. Imam posla preko glave, ali to me ne može spriječiti da se pozabavim svojom novom ljubavi...otkrila sam da je jedna od mojih velikih strasti i ples...vrući latino i r'n'b ritmovi...ok, ja zbilja jesam rocker, i uvijek ću to biti, ali to ne znači da ne smijem zatresti guzom uz dobar ritam
...u plesu ima mnogo toga, ali, mogu reći da je mene osobno riješio stresa i nagomilane negativne energije...ma, super stvar. Kad god si u bedu, pustiš muziku i izdivljaš se malo po sobi, i odmah je sve bolje...a i kile se tope
No, to je to, idem ja sad...imam puuuuuno za raditi...i plesati
Love, sex & rock'n'roll baby
pozz
Sve je otišlo k vragu...
Ovo moje očajno raspoloženje ne prestaje...osjećam kako mi sve izmiče iz ruku...jednostavno, sve ide naopako...I, onda u takvim trenutcima staneš, samo želiš sjesti, i jednostavno ostati tu gdje jesi...skamenit se...Gdje je onaj netko da te zagrli, kaže nešto što će ti popraviti dan, barem na kratko? Nema ga...a ti ostaneš sam sa sobom i svojim crnim mislima...Čemu sve to? Voljeti, nadati se...podnositi bol i patnju...jednostavno nema smisla. Tko će biti uz tebe da podijeliš s njime tvoja nadanja, strahove...bol...ne vrijedi, nije važno...nitko i ništa...sve je otišlo k vragu...a ostala je samo tama...i bol...i, stvarno...ništa više nije važno...
25.03.2008. u 20:23 | 1 Komentara | Print | # | ^Zašto je život tako okrutan?
Zašto? Ako netko zna odgovor na ovo pitanje, neka mi kaže...Ja ne znam... 
Something new...is coming
Evo šta se dogodi kada se malo zamisliš nad sobom...shvatiš da je sve do sada bilo samo maska...no, neću sad o tome...nije ni bitno. Bitno je to da malo mijenjam stil pisanja. Zaključila sam da sam malo bila preagresivna, i da sam pisala gluposti, osim ovog zadnjeg posta. Ako se nekome ne sviđa promjena, neka me nazove na 0800-boli-me-kurac...Pa, ovako...odlučih pisati o stvarima koje su zbilja moje ljubavi i opsesije...želim to malo podijeliti s drugima. Na toj slavnoj listi nalaze se muzika, tetoviranje, piercanje, knjige i, naravno, psihologija. To su uglavnom stvari koje me čine, i bez kojih nisam ista osoba. Piercevi i tetovaže su moj zaštitni znak, trenutno sam ponosna vlasnica 5 tetovaža i 19 piercinga. Također, vrlo rijetko ćete me naći bez knjige (inače sam učlanjena u 6 knjižnica)...Knjige su za mene nešto vrlo posebno, i za mene nema ljepše provedenog vremena od onog uz knjigu...jednostavno obožavam čitati... Za psihologiju sam već rekla neke stvari, ali, nastavit ću u nadolazećim postovima...A muzika...pa, član sam jednog benda (vokal), a inače sviram gitaru i pjevam...I, naravno, obožavam rock i metal, bez toga ne mogu živjeti...i o tome ću pisati...
Nadam se da nisam nikoga razočarala, ali ljudi se mijenjaju...a to je jako dobro (barem tako kaže moja psihologinja, koja, btw, misli da vidim demone...ispričam vam i to...svaki put crknem od smijeha kad se sjetim toga)...
I, za kraj...nipošto se ne odričem svog mota: love, sex & rock'n'roll baby...
Pozz
Jedna od mojih velikih ljubavi...
Evo, mali odskok od teme ovog bloga...Oni koji me poznaju, ovo sigurno znaju...Jedna od mojih najvećih ljubavi, pored muzike, je psihologija. Točnije, klinička psihologija i područje psihopatologije. Ili, da budem još preciznija, psihički poremećaji...Čak i prije nego što sam se upoznala s ovom divnom vrstom znanosti, fascinirali su me psihički poremećaji. Bolesti kao i svake druge, ali opet posebne, i u najvećem broju slučajeva neizlječive. Ljudi ih još dovoljno ne razumiju, ne shvaćaju njihovu posebnost. Tretiraju ih kao nešto zarazno...čovjek koji boluje npr. od leukemije i čovjek koji boluje od shizofrenije su jednaki, a opet će ljudi prije prigrliti oboljelog od leukemije, dok će shizofreničara izbjegavati u velikom luku. Ljudi koji boluju od psihičkih poremećaja imaju stigmu koje se neće nikada riješiti. A, ljudi, umjesto da im pomognu da se bore s time, da relativno normalno funkcioniraju u društvu, ih odbacuju. Ismijavaju ih. Zlostavljaju. Zamislite kako je djetetu s ADHD-om (hiperaktivni poremećaj s poremećajem koncentracije). Takvo dijete jednostavno ne može biti mirno, igrati se sa svojim vršnjacima, općenito normalno funkcionirati u svakodnevnim situacijama. Najveći broj ljudi takvu djecu proglašavaju zločestom, mentalno hendikepiranom, imaju loše ocjene u školi, vršnjaci se ne druže s njima... A, takva djeca su u potpunosti svjesna svog stanja...
Čak sam doživjela i situaciju u kojoj su nekim ljudima vrlo teški psihički poremećaji bili urnebesno smiješni...Vjerojatno su i većini vas koja čita ovaj post. Ali, nisu ni najmanje zabavni. Kad god se poželite nasmijati nekom poremećaju, stanite...stavite sebe u tu situaciju. Zamislite da svaki trenutak, bilo gdje, bilo kada možete izgubiti kontrolu nad svojim fizičkim ili psihičkim funkcijama, a da ste u potpunosti svjesni što vam se događa. I, zamislite onda da vam se drugi ljudi smiju... ili da vas izbjegavaju, okreću vam leđa... Tako je i tim ljudima...
Jedna od najvećih bolesti današnjice je depresija...ne mislim na ono kad neko kaže da je u depri ili u bedu, već mislim na težak psihički poremećak, koji u dosta slučajeva završava hospitalizacijom ili suicidom...
Ili, na primjer, shizofrenija, kao jedan od najpoznatijih poremećaja...Ljudi koji boluju od shizofrenije su neizlječivo bolesni, osuđeni ili na hospitalizaciju ili doživotnu ovisnost o lijekovima i drugim ljudima...Vrlo smiješno, zar ne?
Ili, možda fobije...patološki iracionalni strahovi koji u većini slučajeva potpuno onemogućavaju ljude u funkcioniranju u situacijama kojih se užasavaju...
A, zamislite tek autistični poremećaj...Dosta ljudi kojima je dijagnosticiran autizam razumije što im se govori, shvaćaju situacije u kojima se nalaze, i vrlo su inteligentni...I, zamislite sad da želite izraziti nešto, npr. kako se osjećate...a ne možete jer ste zarobljeni u svom tijelu, praktički, zatočenik svog vlastitog mozga...Postoji put kojim informacija dolazi do vas, ali ne postoji put kojim ćete vi dati povratnu informaciju...izgledate prazno, a u biti se iza te neprobojne ljuske krije nevjerojatna ličnost, i divna osoba. Bilo je poznatih slučajeva natprosječno inteligentnih autista, neki su čak napisali i knjige...knjige o tome kako je živjeti kao zarobljenik, kada jednostavno ne možete doprijeti do vanjskog svijeta, već ste osuđeni na doživotan zatvor, u tišini...ne možete izreći misao...pokazati osjećaje...bilo kakva ekspresija nije moguća...
Ne zvuči baš zabavno, jel da? Jer nije. Takvim ljudima treba pružiti pomoć, podršku i razumijevanje... Većina ih treba samo ljudski dodir, riječ, bilo što čime bismo im pokazali koliko znače, i koliko su jedinstveni.
Love, sex & rock'n'roll baby...
P.S. Bit će još govora o ovoj temi...pozz
